Ljiljana Jaroš, Zeminina kći, poginula je 1992. kao četrnaestogodišnja djevojčica tijekom granatiranja Osijeka. Ona je jedna od nekoliko stotina poginule djece. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji službeni registar djece i drugih civila stradalih u ratu.

Nikolu i Katu Dumbović, roditelje Marice Kadić, odveli su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi 1991. iz sela Gore kraj Petrinje. Njihova tijela nisu pronađena, a za zločin u kojem je stradalo više od 10 mještana nitko nije odgovarao. Zahtjev za obeštećenje radi usmrćenja roditelja je odbijen. Marica i njene sestre moraju platiti visoke troškove parničnog postupka.

Đorđe Gunjević 1991. zatočen je od pripadnika srpskih paravojnih postrojbi u logoru Bučje. Organizirao je evakuaciju 400 bolesnika i osoblja pakračke bolnice. Potom su ga zatočili i mučili pripadnici hrvatskih postrojbi u Pakračkoj Poljani. Kuća u Pakracu mu je zapaljena. Traži odštetu, a država ga tereti s 96.623,00 kn parničnih troškova.

P. Z. preživjela je seksualno zlostavljanje tijekom rata. Stvarni broj silovanih i seksualno zlostavljanih osoba tijekom rata teško je utvrditi. Zbog traume ili straha žrtava da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene one vrlo često šute pa zločini ostaju neprijavljeni.

Zdravko Ivančić, Krešimirov otac, odveden je i ubijen 1994. u okolici Daruvara od strane pripadnika srpskih postrojbi. Suđenje za ovaj ratni zločin nije provedeno jer su optuženici nedostupni hrvatskom pravosuđu. Krešimir i njegova sestra državi moraju vratiti 430.000,00 kuna. Vrhovni sud RH presudio je da na odštetu zbog usmrćenja oca isplaćenu 2008. godine nemaju pravo.

Robert Kajušić, kao dvanaestogodišnjak, stradao je od mine zaostale nakon rata. Ostao je bez desne šake i trajno izgubio vid. U Hrvatskoj je od 1991. do danas od mina stradalo oko 2.000 osoba. Oko 500 osoba je poginulo, a ostali/e stradalnici/e žive s ozbiljnim tjelesnim oštećenjima. Oko 900 km² još uvijek čeka na razminiranje.