Ljiljana Jaroš, Zeminina kći, poginula je 1992. kao četrnaestogodišnja djevojčica tijekom granatiranja Osijeka. Ona je jedna od nekoliko stotina poginule djece. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji službeni registar djece i drugih civila stradalih u ratu.

Robert Kajušić, kao dvanaestogodišnjak, stradao je od mine zaostale nakon rata. Ostao je bez desne šake i trajno izgubio vid. U Hrvatskoj je od 1991. do danas od mina stradalo oko 2.000 osoba. Oko 500 osoba je poginulo, a ostali/e stradalnici/e žive s ozbiljnim tjelesnim oštećenjima. Oko 900 km² još uvijek čeka na razminiranje.

Nikolu i Katu Dumbović, roditelje Marice Kadić, odveli su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi 1991. iz sela Gore kraj Petrinje. Njihova tijela nisu pronađena, a za zločin u kojem je stradalo više od 10 mještana nitko nije odgovarao. Zahtjev za obeštećenje radi usmrćenja roditelja je odbijen. Marica i njene sestre moraju platiti visoke troškove parničnog postupka.

Đorđe Gunjević 1991. zatočen je od pripadnika srpskih paravojnih postrojbi u logoru Bučje. Organizirao je evakuaciju 400 bolesnika i osoblja pakračke bolnice. Potom su ga zatočili i mučili pripadnici hrvatskih postrojbi u Pakračkoj Poljani. Kuća u Pakracu mu je zapaljena. Traži odštetu, a država ga tereti s 96.623,00 kn parničnih troškova.

Daliborka Mikulić, kao dvanaestogodišnja djevojčica, teško je stradala 1992. godine tijekom granatiranja Slavonskog Broda, u dvorištu stambene zgrade. Od proljeća do jeseni 1992. u Slavonskom Brodu 65-ero djece je ranjeno, a 27-ero ih je smrtno stradalo. Do sada nitko nije odgovarao za ovaj zločin.

P. Z. preživjela je seksualno zlostavljanje tijekom rata. Stvarni broj silovanih i seksualno zlostavljanih osoba tijekom rata teško je utvrditi. Zbog traume ili straha žrtava da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene one vrlo često šute pa zločini ostaju neprijavljeni.

Zdravko Ivančić, Krešimirov otac, odveden je i ubijen 1994. u okolici Daruvara od strane pripadnika srpskih postrojbi. Suđenje za ovaj ratni zločin nije provedeno jer su optuženici nedostupni hrvatskom pravosuđu. Krešimir i njegova sestra državi moraju vratiti 430.000,00 kuna. Vrhovni sud RH presudio je da na odštetu zbog usmrćenja oca isplaćenu 2008. godine nemaju pravo.